Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Suština filmske umjetnosti je u tome što je ona — jedina — najsposobnija da „odrazi stvarnost i gospodara te stvarnosti, čovjeka”, objedinivši njegovu svijest i osjećanja, svrstavši u uopšteni oblik: čovjeka i ono što on vidi, čovjeka i ono što ga okružuje, čovjeka i onio što on skuplja oko sebe. U svemu se traži krajnja jednostavnost, skoro svi kadrovi su emotivno motivisani, simboli su svakome jasni, asocijacije spontane i neposredne.
Poezija je tamo gdje se proširuje naše saznanje, gdje slike postaju složenije i bogatije od same faktografije. To su oni posebni kadrovi u kojima život dobija filmski izraz. Zar Pudovkin neprekidno ne insistira na uvjerenju da su ovi suštinski međuprostori i kadrovi, isto ono što za pravog pjesnika željene riječi. Kod njega je potpuno sazrelo uvjerenje da sve mora biti duboko motivisano i usmjereno, pa čak i sama montaža u kojoj vidi upravo tu kreativnu snagu, koja dobro komponovane fotografije pretvara u filmsku realnost. Pudovkin nije želio da razruši ljepotu djela Maksima Gorkog, a samim tim nije se upuštao u avanturizam oko izmišljanja novih formi i provjere onih ekstremnih teoretskih stavova za koje je ponekad izražavao simipatije.
„Mati” je valjalo prosvijetliti i, na traci, riječi pretvoriti u vizuelne doživljaje dok se ne stope u višu realnost. To je ujedno značilo prihvatiti osnovne mogućnosti izraza i služiti se jasnim, preglednim, ali izuzetno emocionalnim filmskim jezikom. Tome je, u ovom filmu, bilo podređeno svjetlo, kretanje kamere i sam ambijent. Nije se gubilo mnogo vremena na otkrivanje novih filmskih zakonitosti – ovdje Pudovkin nema pred sobom teoriju kao krajnji cilj već se usredsređuje na to, da mu ona bude samo jedan od načina kako da dođe do svoga filma. Možda je na sve imala uticaja i atmosfera u studiju koji se prihvatio realizacije ovog značajnog projekta. Gotovo jednodušni bili su svi za to, da se prevaziđu naturalističke tendencije u starom ruskom filmu, pokaže interesovanje i razumijevanje za ideje novatora u domenu forme, ali i da se ide dalje, kao uobličavanjina koja će dovesti do izraza gdje će realizam biti prožet revolucionarnim romantizmom i istinskom poezijom. Za Pudovkina je ovo od izuzetnog značaja u traženju sopstvenog stvaralačkog identiteta. Film „Mati” Pudovkinov je istovremeni razlaz sa Ejzenštejnom, i kako je smatrali neki filmski kritičari sa njegovim patetičnim intelektualizmom i robovanju sopstvenim zabludama, ali isto tako i od Kuljšova i njegovih teoretskih nazora. Ejzenštejn ističe društveni karakter fima koji mu je pridala djelatnost sovjetskih umjetnika. Filmska umjetnost je pronašla da je moguće – to su shvatili sovjetski filmski novatori – sredstvima ekranskog umjetničkog lika izraziti filozofsku tezu o revolucinarnoj praksi kao podudaranju čovjeka i okolnosti. Udovkin je došao do svijesti da je stvaralaštvo nešto više nego teorija i da se čak, u okviru tog željonog i novog, mora da nađe sopstveni izraz. Tu je i originalnost filma jer, samo kroz emocionalne podsticaje, možemo da dođemo do kompozicija koje nisu samo skup običnih i poznatih predmeta, već montažna cjelina koja upravo takvim poretkom obezbjeđuje određeno zračenje, međusobno dopunjavanje i dejstvo koje se ničim drugim ne da pokazati.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.